Ako bi se neko uvažio ili da upotrijebim oštriji termin „usudio“ da piše o vjeri odnosno o religiji na području Bosne i Hercegovine, morao bi da sagleda i u obzir uzme sve društveno – istorijske promjene koje su, poput ogromnog talasa,zapljuskivale Bosanskohercegovačko društvo. Bosna i Hercegovina je samo jedna od bivših zemalja nekadašnje vojno – političke sile svijeta – Jugoslavije. Raspadom velike porodice „bratstva i jedinstva“ Bosna i Hercegovina ulazi u itekako težak period po pitanju ekonomije, politike, nacionalnog i kulturnog identiteta njenih naroda pa i religijskih pitanja. Dolazi do klasičnog raslojavanja. Nekadašnja vojnopolitička i ekonomska sila, vještačka tvorevina bratstva i jedinstva raspukla se na šest dijelova iza sebe ostavljajući posvuda krv. Neke od bivših sestrinskih država na miran način su se izvukle iz jugoslovenskog oklopa dok su druge, poput Bosne i Hercegovine, bile u glavnoj ulozi. Ratni sukobi harali su devedesetih godina Bosnom i Hercegovinom raskomadavajući i onako raskomadano njeno društvo. Kada se govori o ratu i ratnim sukobima u BiH, nekako kao po nekom automatizmu, rat biva okarakterisan kao – građanski rat. No, šta ćemo sa „religijskom“ dimenzijom rata? U Bosni i Hercegovini je vođeni svojevrsan religijski odnosno vjerski rat! Vjerske vođe i poglavari, manje više, sa sve tri zavađene strane imali su veću ili manju umješanost u sukobe. Neki su bezuspješno pozivali na mir i pregovore, neki na fundamentalizam i okrutno postupanje, a neki su mudro sa strane gledali i po potrebi „uskakali uvatru“. U Bosni i Hercegovini se vodio civilizacijski rat. Hantington je to detaljno opisao u spisima o „Sukobu civilizacija“ gdje govori i o usijanom Balkanskom buretu prepunom baruta. Sukobile su se ovde, ne samo tri vojske, tri vjere, tri boga, tri jezika i kulture, nego civilizacije! Istok i Zapad. Krst i nekrst! Krst na krst!U Bosni i Hercegovini danas imamo mnoštvo lažnih interpretacija rata, njegovog uzroka nastajanja, toka, završetka i posledica koje je ostavio!U Bosni i Hercegovini ne postoji jedna već, u najmanju ruku, tri istine. Vjera, religija, duhovnost – trebali bi da nas spajaju, a kod nas je obrnuto. Novinski stubci, žedni i gladni osjetljivih tema, ne tako rijetko svoj apetit mržnje zadovolje i nekim „udarnim“ naslovom čiji je glavni junak, vrlo često, neko iz vjerskog života tri naroda. Nekako, kao da pojedini jedva čekaju da vide ime nekog vjerskog lidera ili službenika u negativnom kontekstu!? Nije li to inicijalna kapisla za buđenje međunacionalne i vjerske mržnje!? Nije li to potpaljivanje ionako kratkog balkanskog fitilja. Na Balkanu ima dovoljno religije da se ljudi mrze, ali nema dovoljnoda se ljudi vole! Objektivno gledano, u ovom poslijeratnom periodu imamo slučaj klasične politizacije religije i religizacije politike, istupi u ratnim i poratnim periodima, religijskih vođa, jasno nam ukazuju na to.Postavlja se pitanje – Da li je religija zaista toliko moćna da može nadjačati međuljudske odnose, ljubavi i prijateljstva i da li, u protivnom, religija može da doprinese poboljšanju života svih nas, i da zapravo ona iznjedri nove ljubavi?Odgovore na ova pitanja teško je dati. Teško je bilo kakav odgovor dati u rasejanoj bosanskohercegovačkoj prokletoj avliji.Različitosti koje imamo trebamo prihvatiti kao blagoslov a ne kao prokletstvo i usud. Kulturološka i religijska šarolikost mogu da budu, svjedoci smo u prošlosti, itekakav destabilizirajući faktor, ali mogu da budu, i treba da budu, odlična viza za budućnost i bolji život.Imali smo slučaj da nam se kroz istoriju dešavaju krvoprolića i enormno visoki gubici, upravo zbog tih različitosti, jer zapravo nismo bili svjesni činjenice da nas to čini boljim.Što nemam ja ima neko drugi i obrnuto! Nismo znali da se međusobno nadopunjujemo. Budući sukobi kojih će sigurno biti, ukoliko ne prestanemo buditi duhove prošlosti, obzirom da smo kao bure baruta na ovom području će se voditi zbog istorije i „sravnavanja dugova iz prošlosti“. Nužno je prestati sa omalovažavanjima, lažnim interpretacijama sukoba, jednobraznim gledanjem na rat. Zbog objektivnosti, ako je bar malo moguće, fer i korektno sagledavanje situacije. Nužno je prestati sa politizacijim religije i religizacijom politike. Religija može da bude mač koji sasijeca grijehovni korov života ali može, isto tako, da bude i bratoubilački mač. Mi (mi=svi) smo taj mač podigli devedesetih godina i nikako da ga spustimo. Naša budućnost zavisi od nas samih. Umjesto da se takmičimo u sportu, naučnom i ekonomskom razvoju, kulturnom i tehničkom progresu, mi i dalje uzbuđujemo duhove prošlosti i ne damo im vječni mir i pokoj! Kockamo se sa njima zarad jeftinih političkih poena i marketinga. Još teže i žalosnije je to što se međusobno optužujemo i ujedamo kao bijesni psi. Psi rata. Danas su psi pušteni a kamenje svezano. Budućnost ove države, ma kako je nazivali, zavisi od toga kako i na koji način ćemo se odnositi prema nacionalnim, konfesionalnim i kulturnim razlikama u njoj! Zavisi do toga da li ćemo bar djelimično poštovati onu Zapovjest Gospodnju „ljubite jedni druge“. Ako nam je lakše i „milije“ za uho ima i ona „Ljubite nepriajtelje svoje“. Koju god i kako god, poenta je da ljubimo i praštamo. Mnogo je bolje da podijelimo razlike, nego da one podijele nas! Tweet