Menu
A+ A A-

Lapot

  • Objavio:   Redakcija

greska... i u Srbiji izabralo najbolje sportiste. Svoje. Negdje u napomeni pronađoh da je Tijana Bošković dobila priznanje za najboljeg mladog sportistu. Još jedna utješna nagrada za najbolju. Šta će ljudi, našli se u neobranom grožđu, nije lako izabrati nekoga koga i u njenoj kući zaobiđoše. 

Tijana dijete, gdje ti bi pamet da se, kad su ti već nudili fino ne poturči. Danas bi bila najbolja sportistkinja jedne velike države. Kud ne krenu stopama Bajice Sokolovića i ne postade Dženana Bosnanoglu, pa da te Bog vidi, neki Bog. Onaj koji je Oliveru Lazarevu sačuvao. A u Republici Srpskoj bi se već našao neki drugooptuženi biznismen da ti podigne spomenik, ako ne u Bileći onda u nekom Zimzogradu, toga bar imamo povazdan.

Ta je nesretna devširma nama postala način života i uzus opstanka. Koliko li je samo najljepših, najvisočijih, sa najplavljim očima odvedeno i trajno zavedeno za ta četiri i repete vijeka. Odužismo i taj dug. Onda nam ćesar skoro pola vijeka naplaćiva aneksiono oslobađanje od turskih zulumćara mobilišući Srbe da ratuju protiv Srbije. I to prođe. Onda smo jedan rat onako rekreativno ratovali sami protiv sebe, da bismo poslije oslobođenja započeli plaćanje reparacije okupatoru ovaj put šaljući one koji ovdje nisu mogli uspjeti. Devedesetih počesmo novu globalizacionu devširmu kojom smo platili zavođenje demokratije u naš tamni vilajet. Ostade nas da se na prste možemo izbrojati pa nam i to malo. Vidim uz sve Božićne praporce se po fakultetima u našoj državičici propagira besplatno studiranje u Rusiji. Braćo, nema nas ni za ovdje, a kamoli da mi Rusiju opet naseljavamo, kad god smo dosad pokušali nije nam uspjelo.

U isto vrijeme se lamentira nad omladinom koja odlazi na zapad i promoviše odlazak onih preostalih na istok. Taj naš ambivalentni odnos prema Rusiji, koji se kreće u rasponu od apsloutne mržnje do ideopokloničkog obožavanja2, ponekad dobije razmjere potunog idiotizma koji daje za pravo Nenadu Popoviću, ministru bez portfelja3 u brnabićkinoj vladi, da izjavi kako odnosi Srbije i Rusije, nakon posjete AV VP-u, nisu bili nikad bolji još od vremena Nemanjića. Da li si ti ministre ikada išao u školu? Uzmimo da mu je olakšavajuća okolnost to što je on zapravo ministar za Tomu Nikolića, tj. on je ministar za djelatnosti za koje je zadužena Tomina kancelarija, ali i tada je malo mnogo.

Kakve veze Nemanjići imadoše sa Rusijom osim što se najmlađi Nemanjin sin zamonašio u ruskom manastiru. Kakve političke odnose je mogla u trinaestom vijeku imati Raška sa pod najezdom Mongola izdišućom Kijevskom Rusijom ili kasnije sa dalekom Velikom moskovskom kneževinom? Zna čovjek ministar je, i zubar pazarski je uvijek znao, kao što i danas zna, kakve su i koje neraskidive veze Turske i Sandžaka4.

Mi smo poznati kao narod koji vapi za što udaljenijim prijateljima, a neprijatelje vazda pronađemo u rođenoj kući. Čim se neko koprcne, brčići mu stanu rasti i dlake ispod pazuha, na oca svoga gleda kao na smrtnog neprijatelja. Otuda se valjda uvriježilo mišljenje da su Srbi, nekad još dok su bili starosloveni, njegovali ritual da svoga ostarjelog oca zavedu u šumu i tamo ga deljanom motkom umlate, sa sve pogačom na glavi. Jasno da je u pitanju mitska predstava, jer je suludo vjerovati da je narod koji svojim mrtvima, mimo svih drugih na svijetu na grobove donosi hranu, piće i cigare, prema precima gajio, ma kad u svojoj drevnoj prošlosti, takav odnos. I naravno nije tu riječ o ocu i sinu, nego simboličkoj predstavi dva principa, odlazećeg i nadolazećeg. Onaj koji se osjeti da mu se uzmoglo, koga osokole da je najljepši i najbolji, nema prečeg posla nego da se prvo riješi onog od koga je sve naučio, onog ko je najzaslužniji što je gdje je, onog bez koga ga ne bi bilo. Bez njega nema nikog ko zna šta on sve ne zna i kakav je bio dok nije postao koji je postao zahvaljujući onom koji smeta.

I onda se dva ili nekoliko njih udruže, recimo u stranku i počnu da vode u šumu očeve svoje. Ne zato što su ostarjeli i zanemoćali, nego stoga što su previše živi i previše znaju o onima koji su do juče bili njihovi sinovi, koji su donosili vode kad im se vikne, mastilo u pero umakali, jer sami ni za šta pametnije bili nisu. Kako je ova nesretna emancipacija savladala svaki red i Božiji i ljudski sad bi ženskinje da bije, da oceubija. A žensko je surovije u svakoj podloj raboti od muška, tim prije što je u onog koji joj je do juče bio sve bila pomalo i zaljubljena, a kako i ne bi bila u Njega onakvog. A sad je ona postala Ona i šta ima preče nego da se smakne taj smetalac, taj remetilački faktor zbog koga i kraj koga se uvijek osjeća kao onā. I naredi da se pravi pogača prema mjeri Njegove glave, ona više ne mjesi, to je za žena, ona više nije žena, ona je vlast, a obećala je sebi, još dok je bila niko da će mu se jednog dana osvetiti za sve što je za nju ničim izazvan učinio pretvorivši je u Ovo što je postanula.

A za to neko mora da plati! 

___________________________________________________

1- (Lapot) Za više informacija prelistati Ninovom nagradom ovjenčani roman Živojina Pavlovića.
2- Za pojašnjenje tvrdnje dovoljno je pogledati film Tri karte za Holivud.
3- Ovu je poziciju valjda naslijedio od Sulje Ugljanina.
4- ... đe propade petokraka.


Jarac Mudrijaš

Više iz ove kategorije « Tunjel Nije lako biti govno »
nazad na vrh

Radio Sa-RS