Menu
A+ A A-

Vojnik ničije vojske

  • Objavio:   Redakcija

vojnik nicije vojske„Nagrade jesu lijepe, ali nisu ulaznica za vječnost“ rekao je jednom prilikom pjesnik Đorđo Sladoje i s tim bi se svi mogli složiti. Bilo je tokom istorije mnogih dobitnika raznih književnih nagrada, ali činjenica je da su mnogi od tih pisaca ostali sa svojim djelom i tim nagradama u vremenu u kom su ih dobili, odnosno u vremenu u kom su stvarali. Ne znamo da li će takva sudbina stići i dobitnike nagrade „Zlatna sova“ koju dodjeljuje Zavod za udžbenike i nastavna sredstva Republike Srpske, ali u ovom trenutku to je nagrada koja osvjetljava jedno književno djelo i skreće pažnju, usuđujemo se reći na do sada nepoznate i nepriznate autore. Ove godine to je roman „Vojnik ničije vojske“ Ilije Gajice iz Beograda i sudeći prema komentarima na društvenim mrežama žiri i čitaoci slažu se da je ovo jedan od boljih objavljenih romana ove godine i zaslužuje da se preporuči.

Roman „Vojnik ničije vojske“ prvi je roman Ilije Gajice i mogli bismo reći da je najbliži generacijama koje su zaspale u jednoj, a budile se u drugoj državi. Mada gledajući na istoriju to na Balkanu nije ništa čudno. Sve nas to zadesi kad tad.

Kao što je Balašević u ime "svih nas rođenih pedeset i neke spjevao stih" tako i Gajica pjeva u ime svih nas rođenih sedamdest i neke u romanu "Vojnik ničije vojske".

Pošto nisu imali kome da se zakunu i da Mu spjevaju stih, jer već na prvim stranicama, prerano nas napušta Onaj za koga su vjerovali da besmrtan, roman prati odrastanje u predgrađu Beograda u kome se ne dešava ništa što se ne dešava u bilo kom drugom predgrađu, bilo kog drugog grada. Mlađi brat nikad nije uspio da postane Njegov pionir, a stariji je postao vojnik države koja se prestala da postoji, pa je i vojska postala ničija.

Roman „Vojnik ničije vojske“ napisan je u drugom licu, kao sjećanje starijeg brata koji se obraća mlađem bratu, koji trenutno nije sa njim. Priča, odnosno sjećanje počinje sedamdestih godina ili preciznije na Markovdan 1974. godine, na dan rođenja mlađeg brata, a završava početkom devedesetih. Ostala sjećanja od devedesetih do danas data su šturo u par rečenica, kao da i sam autor ne želi da ima bilo kakvo sjećanje na ovaj period. Odrasli na lažima i obmanama države na izdisaju, a nesvjesni toga, jedino što želimo jeste da "prespavamo" čitavu jednu deceniju, čuvajući u sebi samo iluziju srećnog djetinjstva.

Iako nema posebnu radnju, roman prati odrastanje na periferiji Beograda, ali koje nije bitno drugačije od odrastanja na bilo kom drugom mjestu nekada zajedničke nam države. Ono što ovo sjećanje razlikuje od nekih drugih sjećanja nije jugonostalgija, odnosno hvalospjevi zemlji Dembeliji i žal za onim što je prošlo, već sjećanje na nestašice, nepravde i urušavanje jednog sistema odmah nakon smrti najvećeg Sina naših naroda i narodnosti. Čini se da nakon takvog reda i poretka i nije bilo druge već da se završi onako kako se završilo, sa željom da se sve prespava i nikad se iz takvog sna ne probudi.

Slađana Bratić

nazad na vrh

Radio Sa-RS