Menu
A+ A A-

Između Istoka i Zapada

  • Objavio:   Vladimir Vasić

east westDanas zaista živimo u čudesnom i čudnom vremenu. Naročito kada je riječ o ključnom populacionom kontigentu – mladim ljudima. Često se na njihov, odnosno naš, račun čuju kritike kako smo ovaki ili onakvi, nedovoljno osvješteni i nezainteresovani, kako ne želimo da budemo u okvirima ovim ili onim, a kritike nam upućuju generacije onih zbog kojih jesmo danas u ovom stanju u kojem smo.

Dakle, generacije naših roditelja, koje su odrastale u nekom drugom vremenu i koje su naprosto uvučene u jedan mračni vilajet i užasan sukob, čije posledice i dan danas osjećamo. Mi ne želimo da se vraćamo na ta vremena.

Iza nas su ružna vremena, vremena smrti, na nama mladima je zadatak ali i obaveza, moralna, nacionalna, društvena, na kraju, ljudska da gradimo vrijeme života. Pomalo zvuči utopijski ali sam duboko uvjeren da imamo armiju mladih ljudi koji mogu, znaju i žele da donesu promjene u današnjem vremenu.

Nipošto ne trebamo niti smijemo biti nečiji instrument, naprotiv, potrebno je da uzmemo instrument u svoje ruke.
Ključ je u obrazovanju.

Svi smo pomalo odgovorni za stanje društva i države u kojoj jesmo i bićemo. Ali, po nekom automatizmu i ljudskoj slabosti krivca tražimo u nekome drugom. Obično sve što ne želimo nama odnekud dođe, pa se među narodom ukorjenila ona čuvena, već krilatica, „došllo sa Zapada“.

Konstantno smo, danas, na nekoj raskrisnici puteva, između Istoka i Zapada. Ne usuđujem se dati odrednicu koji je put uži a koji širi, koji je svjetlost a koji tama. Račvaju nam se idološki, nacionalno, vrijednosno, kulturološki, religijski, vjerski, na kraju, Hantingtovski, civilizacijski.

I sukob smo iskusili.

Bojim se da pomalo zvuči prežvakan taj strašni termin „zapad“ . Puna su nam ga usta! Sve što je negativno došlo nam je odnekud, nametnuto, a mi, nevini, pa ne znamo ništa. Nije pošten ni zdrav takav odnos. Kao da smo razapeti na relaciji „istok – zapad“.

Istina, strani uticaj našem društvu je prisutan u svim segmentima, u većoj ili manjoj mjeri. Ali, imam osjećaj da se previše se okrećemo i bavimo nekim Zapadom ili Istokom, gore i dole, a sve manje jedni drugima i sami oko sebe. Potrebno je da se što više okrenemo jedni drugima, da se upoznamo. Bojim se da se ne znamo dovoljno.

Različiti smo. Istina. Iskoristimo tu razliku da razmjenimo dobre vrijednosti. Ne treba nam ničiji uticaj ni mentorstvo, utičimo međusobno jedni na druge i na taj način ćemo graditi bolju budućnost.

Niko, sem nas samih, koji jesmo ovde i koji mislimo i dalje biti, ne zna niti može da prepozna koje su nam potrebe. Mi to najbolje osjećamo. Niko ni sa zapada ni sa istoka, sjevera ili juga, do nas samih neće nam pomoći ako to sami ne želimo.

Nažalost, mi danas imamo činjenicu se ukorijenio atipičan vrijednosni stil, da koncept slobodnog vremena svodimo na rijaliti formate, po Makijavelističkom konceptu. Danas je više nego ikada italijanski filosof Nikolo Makijaveli i njegova misao, zastupljen u savremenom svijetu.

Ne znam koja opcija je gora, da li direktno učešće u rijaliti projektima ili bezrezervna podrška i „konzumacija“ istih. Rijaliti formati su ogledalo društva u kome živimo. Takvi projekti ne bi ostali ni opstali da nemaju, nažalost, armiju onih koji ih podržavaju. Tužna je činjenica da nam se sistem vrijednosti oblikuje u rijaliti formatu čiji su akteri pretežno mladi ljudi. Često kažemo „došlo nam..“, ali čekajte, pa nisu učesnici sa zapada, ili istoka! Oni su tu, među nama i sa nama.

Poenta je u prihvatanju ili odbijanju dobrog ili lošeg.

Rješenje nije u konzervativnom i fundamentalnom stilu života ali nije ni u globalnom i liberalnom makijavelističkom koceptu koji bezrezervno prihvatamo, a možda da nismo ni svjesni. Nije ni najmanje lako, naći mjeru između dvije suprostavljene struje.

Za mnogo se brinemo i uznemiravamo ali samo je jedno potrebno. Ljubav. Ako nemamo tu osobinu zabadava nam je sve. Prvenstveno da imamo čovjekoljublje a onda ćemo imati i bogoljublje. Bez čovjekoljubivog i bogoljubivog koncepta nema ni nacionalnog. Loše je i nije zdravo pesimistično i crno gledati.

Tama je, po riječima velikog Anštajna nedostatak svjetla. Tako i ovde, ne smijemo dozvoliti da nam se gase svjetiljke. A svaki od nas je svjetlost. Svaki naš odlazak negdje u obećanu zemlju, jedna je svjetiljka koja se gasi i lišava zajednicu svjetlosti, do konačnog mraka.

Da bi svjetlost imala potpuni efekat mora da dođe u mrak, koji tada isčezava i gubi se poput dima na vjetru. Mi smo taj mrak iskusili koncep prošlog vijeka. Vrijeme je za svjetlost.

Vjerujem da imamo snage, okrenuti jedni drugima, u punoći svjetlosti, da gradimo vrijeme života ne vraćajući se na prošlo, tamno, vrijeme smrti.

 

 

nazad na vrh

Radio Sa-RS