U današnje vrijeme, u i onako osiromašenom vokabularu, definitivno najfrekventija riječ je kriza. Nije to bilo kakva kriza već ekonomska, i nije neka prolazna, već svjetska, silna i moćna. Navikli smo da nam iz tog svijeta dolazi sve i svašta,često loše i pogubno,te nam u naše vrijeme plasiraše na scenu-njeno veličanstvo svjetsku silu i ordiju – ekonomsku krizu. Kao da smo oguglali na pomen te čuvene svjetske pošasti koja poput neke zarazne bolesti , se širi,dok svjetski centri moći tvrde da za ovu bolest još uvijek lijeka nema. Bilo bi možda i nerealno, tačnije apsurdno, očekivati da dželat vida rane žrtvi koju posiječe. Ko je u ovome slučaju dželat, a ko žrtva koja bjesomučno pjeni i krvari, nije teško zaključiti. Ostavljam vam na slobodu zdravoga razuma da zaključite sami. Pod velom moćne i nezaustavljive sile koja prijeti da satre i uništi male i nerazvijene (nacionalne) države i njene ekonomije, krije se mnogo više od onoga što je inficirano zarazom takozvane ekonomske krize. Naše društvo,odnosno država, praktično od postanja (u ovim okvirima) koristi terapiju za hroničnu bolest od koje već godinama boluje. Ta bolest ima razne nazive ali prefiks svakog od njih jeste kriza. Političari, te sumanute figure, koje mi biramo, a koje po običaju, neposredno po izboru nazivamo lopovima, kriminalcima, izdajnicima... vješto manipulišu stanjem u društvu. Dobro uigrani, još bolje plaćeni, na sceni se dijele na pozicione i opozicione, a u suštini su isti. Teže istom. Čemu? Opet vam ostavljam na slobodu uma da zaključite. Ne brinem za njih, na vrijeme su se vakcinisali „finansijiskim injekcijama“. Postali ovisnici o igli pa stalno pružaju,ne jednu već obje ruke da prime terapiju od strane čuvene „Apoteke“ skraćenog naziva MMF. Istini na volju, ovi koji su na poziciji imaju veće šanse da, bez puno čekanja, dođu do terapije, za razliku od opozicionih koji čekaju volju naroda. Ukoliko se desi neko čudo, vjerujte i to se nekad desi, da narod odluči skloniti sa javne scene neku političku figuru, toj istoj figuri se dodijeli kriška „bijelog hljeba“. Za narod nema ni mrvica, dok se oni dave. Neumorno, punih usta, i oni govore o širokim razmjerama krize. I jedni i drugi su ispraksirani u praznoslovlju, te svakodnevno, po uzoru na strane mentore, sa dubokom zabrinutošću, žvakajući bijeli hljeb, govore o reformisanje društva. Učiniće sve, ali ne da nama bude bolje. Smjenjuju se kao na pokretnoj traci. Čas si na bijelom hljebu, čas ga prismočiš sa kavijarom, i sve tako u krug. Šta ćeš, nije im ni lako. A kako je nama? Koga je još briga za narod. Mi smo tu da glasamo za jedne te iste. Valjda, ovi stariji članovi društva, navikli na komunističko jednoumlje pa ne znaju za promjene. No sarkazam i ironiju osatvimo po strani, ukoliko želimo, a to moramo, da se suprostavimo ne samo svjetskoj ekonomskoj, već moru drugih kriza koje su u ovom sumanutom društvu našle pogodno tlo i pustile dubok korijen. „Nije stvar hoćemo li ili nećemo da poletimo, stvar je hoćemo li ili nećemo da postojimo“,izgovara legendarni Miloš Žutić, stopljen u lik Kneza Lazara u filmu Zdravka Šotre, Boj na Kosovu. Svima nama je jasno da mnogo problema počiva na finansijskoj nestabilnosti. Znamo mi i bez političara da je novac bitan segment društva ali šta da radimo sa drugim problemima koji se vješto pakuju u kofer na čijim stranicama je zalijepljen znak opasnosti i ispisan natpis „Ekonomska kriza“. Političari i oni koji su u službi politike sve sakrivaju u ovaj paket. U njemu su i sve laži, obmane, krađe, odgovornost za visoku stopu korupcije i kriminala, opšteg i nasilja u porodici, školi, maloljetnicima. Pod parolom krize manipulišu „stadom povjerenim“ i to im ide od ruke. Istjeruju mlade ljude iz države svojim bezobraznim i sirovim vođenjem politike. Mladi i visoko obrazovani članovi zajednice bez mnogo razmišljanja odlaze, bježe od haosa i društveno političkog ludila. Bezobrazno govore da su mladi budućnost ovog društva dok sve čine da nam budućnost bude siva i surova. Rasipničkom i bahatom politikom razorena je privreda,gase se preduzeća. Stopa religioznosti povećala se kod svih nas, a kako i ne bi kad usrdno molimo Boga da se bar ne razbolimo jer se liječiti nemamo gdje. Zdravstveni sistem je bolje funkcionisao kod Titovih partizana na Sutjesci nego kod nas što je danas. Kliničko bolnički centar, ako imaju obraza da ga tako još uvijek nazivaju bezobzirni vlastodršci, u Istočnom Sarajevu, više liči na set na kome je došao da režira partizanski film, čuveni Veljko Bulajić. Istini na volju,primjer koji sam morao navesti jeste ekonomske prirode ali uslovljen i izrežiran od strane pozicije i opozicije. Koga ćete kriviti više, na vama je. Ne budimo samo pasivni posmatrači,nazovimo stvari adekvatnim imenima. Nije samo ekonomija bolest koja nas razara i nije samo ekonomska kriza na tronu užasne slave. U ovom društvu na ispitu su mnogo bitniji elementi od novca. Bojim se da ove druge krize izazivaju veću opasnost i ostavljaju veću gorčinu od krize za novcem. Znamo mi dobro da oni koji su kreatori i utemeljivači ove krize, novčane, ne mare niti su ikada marili za pravim vrijednostima koje nisu bazirane isključivo na novcu. Njima je bitno „Da je kruna na glavi,zlato u kesi,a sukno u sanducima“. Ni ovi domaći,po ugledu na strane nisu ništa bolji. U krizi je danas,svidjelo nam se to ili ne, porodica, moral, identitet,kultura, jezik, duhovnost. Ima li potrebe reći da je obrazovanje krenulo stranputicom! Pogledajmo porodicu, današnju reformisanu i modernu. Kad kažem reformisanu,isključivo mislim na evidento njeno preobličenje. Porodica je veoma važna karika u društvu,polazna je tačka i predstavlja svojevrstan poligon za buduće nosioce promjena u društvu. Statistike pokazuju da je broj razvedenih brakova u konstantnom porastu dok se manji broj mladih ljudi zaklinje na vječnu ljubav. Istini na volju,novac jeste primat,ali ne moze niti smije da zamijeni funkcije koje su iskljucivo porodici povjerene. Porodica je biopsihosocijalana zajednica,i kao takva ima ogromnu ulogu u društvu. Ona je ključna i polazna stanica socijalizacije mladog čovjeka. Ona je trup,a dalje joj se kao udovi nadovezuju ostali socijalizacijiski faktori (škola,vršnjaci itd). U porodice se mladoj osobi usađuju moralne vrijednosti, tu duhovno sazrijevamo, stičemo duhovne vrijednosti koje ako izgubimo ili ih „ razblažimo“, gubimo identitet. Sjedinjenje sa globalnim svjetskim takozvanim vrijednostima kojima slijepo vjerujemo i koje objeručke u zagrljaj prihvatamo, čija se vrijednost samo na materijalizmu temelji, pakt je sa đavolom, omča je oko vrata koja nas priteže polagano svaki dan do konačne smrti duha. Porodica je tu na udaru, ali i na ispitu snage. Okamenjene i bezdušne vrijednosti plasiraju nam na razne načine. Mediji, ta sedma sila, kako ih mnogi nazivaju, pogodni su za realizaciju paklenih planova. Njihovim uticajem vuci grabljivi pod runom ovčijim nameću nam skamenjeni bezdušni sistem vrijednosti. Probojem masovne medijiske mašinerije koja olako dolazi do svih nas, stvara se ozbiljna prijetnja u pogledu kulturološke asimilacije. Pored ono malo glasova razuma koji se herojski bore da mediji ne budu instrumentalizovani od strane ove ili one interesne grupe,već da služe istini i samo istini, javnost je preplavljena medijiskim nakradama i nakazama, koje su ekstreminije iz dana u dan. Prava je rijetkost na domaćim tv kanalima vidjeti neki dokumentarni film,a da nije ostrašćen ratnom tematikom, obrazovne emisije više niko ne gleda, djecu nam od malih nogu uče ekstremnom i nasilnom ponašanju kroz nazovi crtiće za djecu ciji sadržaji obiluju scenama nasilja. Ne dao Bog, o duhovnosti se tek ne govori. Tabloidni medijiski prostori za crkvu izdvoje mjesto u kontekstu pljuvanja i napadanja njenih velikodostojinika. Crkva, ta moralna, duhovna i svetootačka lađa koja plovi ka vječnom spasenju ne tako rijetko je izložena svojevrsnom medijiskom linču. Polupismeni takozvani novinari, da li u neznanju ili svijesno, crkvu, kao dom Božiji, napadaju i izrugivaju služeći se lažima i manipulacijama koje su često instrumentalizovane sa strane, a sve sa jednim ciljem da pokore krst i Pravoslavlje. Treba realno reći, u „zemaljskoj“ crkvi ima problema, ali ti problemi ne smiju niti trebaju da budu materijal za tabloidnu žutu štampu. Jasno je na koji način i kako se rješavaju. Naravno, ne želim da generalizujem, ali nemam namjeru ni da imenujem dotične medijiske babaroge koji uspješno i neumorno uzdrmavaju sistem vrijednosti naseg društva. Opet vam ostavljam na slobodu razuma da zaključite ko su oni. Takozvani zabavno – humoristički program zamijenili su rijaliti formati. Nema potrebe govoriti o kakvoj zabavi i humoru je riječ, kada su glavni akteri tog humora i te zabave šatorske igračice, silikonske „ljepotice“, nasljednice najstarijeg zanata, popularnog naziva starlete. Iskopaju ih iz nekog dna i onda one služe za parametar „vrijednosti“. Gdje je u čitavom ovom ludilu obrazovanje, šta nam je sa jezikom, kao jedinim garantom opstanka. Novac i obrazovanje imaju itekakvu vezu, ako visoke škole izučavate na nekom od mnogobrojnih privatnih fakulteta – buvljaka (Ne)znanja. Pojedini koji su kupili obrazovanje, kupe i posao pa se onda usidre u neku državnu instituciju i lagodno se muljaju kao svinje u blatu, u organima državnih institucija korumpiranog nam društva. Ukoliko dopustimo da nam kupljeni mozgovi, raskomadaju o ovo malo što je od nas ostalo, popisali smo opšu kapitulaciju. Na njihovu žalost, a na našu propast, „visokoškolske“ ustanovama od Travnika do Sokoca „akademcima“ ne daju upustvo za upotrebu mozga. Čuvajte čedo moje milo, jezik kao zemlju, zavještao nam je svima veliki župan srpski Stefan Nemanja, otac onoga čijim putem treba da idemo i čije vrijednosti koje nam je ostavio, treba da slijedimo. Ovima koji su zamutili i dodatno mute naše rijeke života, siguran sam, najviše bi odgovaralo da mi koji se protivimo bezumlju jednoumlja odemo i napustimo ovo društvo. Nekada, ne tako davno, u vrijeme jednoumlja i komunističkog bezumlja, za kritiku društva se gubila glava. Istina, ovi danas ne odrubljuju glave, ali stvaraju takav sistem da sam odstupiš i odeš negdje u „obećanu zemlju“. Zašto bi im pokazivali da je njihov pakleni plan učinkovit, zašto bi bježali ako možemo, znamo i hoćemo da ovo društvo dovedemo u red i da, ne jednoumljem, već različitim pristupima stvorimo funkcionalan sistem. Pripadnost ovoj ili onoj interesnoj grupi ne znači podjelu niti raskol, naprotiv treba da nam služi kao mehanizam za očišćenje današnjeg sistema. Ne budimo nečiji instrument, uzmimo instrument u svoje ruke. Zvuči pomalo i utopijiski, ali sam siguran da imamo kadar, kao društvo, koji može da se suprostavi daljem urušavanju sistema. Uvjeren sam u činjenicu da postoje, samo su se malo uspavali, mladi i obrazovani ljudi koji mogu i žele da društvo očiste od kriminalaca lopova, domaćih i stranih manipulatora koji dolaze pod runom ovčijom, a ustvari su vukovi grabljivi. Ne trebaju nam strani mentori imamo svoj kadar. Posluži kao primjer. Ne odlazi, ne pakuj kofere. Prije nego se spakuješ, okreni se još jednom i pogledaj šta ostavljaš, a gdje ideš. Kulturu, jezik, vjeru, ime zar da sahraniš i to? Nije ova borba samo za danas, ona je i za neke sutra, za one koji ne žele da odrastaju daleko od očevih, đedovih i prađedovskih grobova. Neću i ne želim da budem vječiti stranac i tuđin. Hoću, moram i mogu da se borim zajedno sa istomišljenicima da društvo u kome živim, jezik kojim govorim , vjeru u kojoj sam rođen i u kojoj ću da umrem, državu za koju se boriše i izgiboše naši preci, očuvam i ojačam. Krenimo postepeno. Očuvajmo prave vrijednosti, one će zasigurno da sačuvaju sve nas. Tweet